MAKOV HRIB, 12. travnja 2008. godine ” Srećko Mihelić iz Crnih Lazi, naselja nedaleko Tršća, najstariji je stanovnik čabarskog kraja. Upravo je navršio stotinu godina, a taj vrijedan jubilej proslavio je zajedno s članovima svoje obitelji i prijateljima u gostionici “Kod Marte” na Kozjem Vrhu. Okupilo se ovdje stotinjak osoba kako bi Miheliću ili po domaće “Kolaru” čestitali i s njime proveli nekoliko ugodnih trenutaka. Redale su se čestitke njegovih sinova i kćeri, unuka i praunuka, prijatelja i poznanika, te predstavnika grada Čabra. Svima je bilo zajedničko: iskrene želje da još dugo poživi u krugu svoje obitelji.

Vitalni stogodišnjak uvijek je spreman za razgovor i prisjećanje na prohujalo stoljeće, a tako je bilo i ovaj puta kada smo ga, tijekom slavlja na Kozjem Vrhu, zamolili za kraći razgovor. “Već u najranijoj mladosti, zajedno s braćom, morao sam krenuti za poslom u šumu, rušeći stabla, izrađujući bukove cjepanice i duge. S nepunih sedamnaest godina otišao sam u Francusku, i nakon nekoliko godina vratio se doma. Do 1927. godine radio sam za grofa Ghyczya u Lividragi, a nakon što sam izučio za kolara. počeo sam raditi u radionici popravljajući kola, parizere, sanjke, sve ono što se tijekom rada polomilo.

Godine 1937. krenuo sam ponovno u Francusku, gdje sam radio na utovaru lađa, da bi se nakon dvije godine vratio natrag, oženio te sagradio kuću i radionicu, koje su izgorjele 1943. godine. Po povratku iz internacije u rodni kraj odmah sam se uključio u obnovu spaljenih kuća i naselja. Izgradio sam novu kuću i radionicu te obavljao kolarske poslove u Ponikvama gdje je bilo dvadesetak pari konja tadašnjeg Šumsko-industrijskog pogona iz Delnica, da bi sredinom pedesetih godina, kada je u Tršću otvorena Šumarija, počeo za njih raditi u svojoj radionici u Crnim Lazima, a često sam odlazio i na radilišta u šumi.

Vrijeme je prolazilo a naporan šumski rad učinio je svoje te sam 1966. godine otišao u mirovinu s nepunih šezdeset godina, što me nije spriječilo da i dalje radim, sve do navršenih 95 godina. Izrađivao sam kočije, velike zimske saonice za trupce od bukovine, kola od suhog jasena, kace za kiseljenje, posude za cvijeće a nerijetko i skije. Posljednjih godina manje sam u radionici, a više kod kćerke Fanike na Makovom Hribu. Doživjeti stotu nije lako, no kada ste okruženi ljubavlju i kada vas okolina cijeni, vrijeme vam brzo prolazi,” završio je na kraju naš razgovor Srećko Mihelić vitalni stogodišnjak iz Crnih Lazi.
Najstariji stanovnik grada Čabra - Srećko Mihelić u pratnji sina Marijana U ime grada Čabra rođendanski poklon slavljeniku je uručio predstojnik Ureda grada Zvonimir Lipovac

Željko Malnar