Povijest

POVIJEST ČABRA

Ljudi su ovdje živjeli dosta rano. Potvrda toga su ostaci keramike te starog rimskog zida (limesa) u okolici Prezida. Glavne rimske ceste obilazile su ovo područje kao i Hrvati u VII. stoljeću u svom prvom selidbenom putu. Pretpostavlja se da su oko 1089. godine tu prošle križarske čete na putu prema svetoj zemlji. Gerovo i Prezid spominju se dosta rano, u XI. i XIII. stoljeću, a Čabar tek u XVII. stoljeću no postoje dokumenti da je to moglo biti i ranije. Razvoj ovog kraja povezuje se uz Petra Zrinskog, koji je u Čabru 1651. godine izgradio topionicu željeza. Glavni srednjevjekovni frankopanski i zrinski karavanski pa kolski put iz Prezida, Čabra, Malog Luga i Gerova vodio je preko Šegina, Platka, Snježnika i Grobnika u Vinodol i Primorje. Iako je trasa tog puta postojala i ranije, zna se da su ga gradili Zrinski sredinom XVII. stoljeća. Nešto kasnije izgrađen je i drugi karavanski put uz Čabranku pa dolinom Kupe, koji je vodio preko Broda na Kupi do Brod Moravica u to vrijeme poznatog trgovačkog središta. Godine 1850. ponovno je otvorena već ranije osnovana škola u Gerovu, a 1852. isto tako u Čabru. Postojanje ljevaonice i kovačnice dokazuje da je Čabar bilo vrlo jako središte manufakture i gospodarske djelatnosti u to doba.
Tijekom stoljeća često su se mijenjali vlasnici. Spominju se knezovi krčki – Frankopani (1193.-1577.), zatim knezovi Zrinski (1577.-1670.), Ugarska komora (1670.-1692.g.), Austrijska komora (1692.-1798.), Matija Josip Paravić (1798.-1866.g.) te obitelj Ghyczy (1866.-1945.g.).

GOSPODARSTVO

U prvim fazama razvoja veliku je ulogu imalo razvijanje talionice željeza i proizvodnja željeznih predmeta. Razvijao se i obrt na toj osnovi. To je potrajalo stotinu godina. Nakon toga uslijedila je gradnja vodenica – pilana, mlinova i kovačnica. Oko 1830. godine u okolici Tršća pronađena je živa čije je iskorištavanje započelo 1873. godine u neadekvatnim uvjetima što je uzrokovalo veliku smrtnost rudara. Zbog skromnih zaliha cinabarita posao je prekinut uoči II. svjetskog rata. Razvijalo se stočarstvo i poljoprivreda, a mnogi stanovnici odlazili su u inozemstvo. Život je sve više ovisio o malim, usitnjenim seoskim gospodarstvima na kojima se uzgaja uglavnom krumpir, grah, kupus i dr., ali i krupna stoka zbog mlijeka i vuče te od sitne stoke ovce i koze. Industrijalizacija nakon II. svjetskog rata omogućila je školovanje mladih za nova zanimanja a time i njihov odlazak u veće sredine i zapošljavanje u industriji. Čabarski je kraj opustio, nestali su mnogi obrti a poljoprivreda se svela na mali broj stoke i sve više neobrađenih površina. Razvija se obrtništvo i poduzetništvo, no ipak, drvna industrija i šumarstvo ostaju i nadalje ključne djelatnosti za opstanak čabarskog kraja. Uz njih razvija se i prerađivačka industrija i obiteljsko poduzetništvo.